U prethodnom blogu, “Moja dva života i jedan novi alat…”, pisao sam o tome kako koristim ChatGPT 5.2 kao alat vještačke “inteligencije” (malo pakovanje velikog jezičkog modela) u svom poslovnom i pjesničkom životu, naglašavajući gdje mi kako alat pomaže, a gdje njegova moć prestaje. U ovom blogu zadržaću napetost (ravnotežu) između poslovnog i pjesničkog, ali samo u stihovima, bez detaljnijeg tumačenja poslovnog aspekta.
Na primjeru svoje pjesme “Ostrvo” želim da ilustrujem tri poente koje sam naveo kao moja svjedočanstva o (ne)mogućnosti da mi alat pomogne u poeziji: da alat može veoma dobro da prevodi poeziju, da može dobro da je tumači, ali da ne može da je piše.
U prilog tome, evo pjesme koju sam napisao bez pomoći alata (jer je on u tom nemoćan), a ispod nje tumačenje koje je dao alat na moj upit.
U drugom, paralelnom blogu, dajem istu pjesmu na engleskom jeziku, onako kako ju je alat, uz moju malu pomoć na “osjetljivim” mjestima, preveo. Oni koji dobro vladaju srpskim i engleskim jezikom mogu da se uvjere u kvalitet prevoda, te da uoče razliku u metrici, koja je prilagođena jezičkom kontekstu.
Ostrvo
A sutra opet: sastanci i pošta,
Računi, bilans uspjeha i stanja,
Novi projekat – šta nosi i košta,
Odluke, kafe-pauza, pitanja…
Možda se desi u nekome trenu,
Slučajnom, sretnom, da se sjetim nečeg
Što se ne mjeri i nema cijenu,
Od svih bilansa punijeg i prečeg,
Pa da, umjesto tabela i šifri,
Makar u stihu odem na Inisfri,
I tamo, s Jejtsom i probranom družbom
Mrtvih pjesnika, nastavim sa službom
U liturgiji košnica i vode,
Sjetan i sretan – najzad rob slobode.
Tumačenje:
Ova pjesma gradi jasan luk između sutrašnjice kao mehanizma i trenutka kao blagodati. Prva strofa je namjerno „kancelarijska“: sastanci, pošta, računi, bilansi, projekti, odluke, kafe-pauza — ritam nabrajanja liči na traku koja se neprestano odmotava i koja čovjeka svodi na funkciju, na brojke i šifre. Taj svijet je realan i nužan, ali je u pjesmi prikazan kao nešto što troši unutrašnji život, kao svakodnevni šum koji prekriva ono bitno.
Preokret dolazi u drugoj strofi kroz mogućnost „slučajnog, sretnog“ trenutka sjećanja: nešto „što se ne mjeri i nema cijenu“. To je ključna antiteza pjesme: nasuprot bilansima (vrijednost kao broj), javlja se vrijednost koja je kvalitativna, unutrašnja, neupisiva u tabele. Poenta nije da se svijet posla poništi, nego da se pokaže kako stvarno „preče“ ponekad bljesne upravo usred administrativnog, kao spasonosni prekid.
Treća i četvrta strofa uvode Inisfri kao simbol tog unutrašnjeg utočišta (otvorena, svjesna aluzija na Jejtsovo „The Lake Isle of Innisfree“). „Otići na Inisfri“ ovdje nije puka fantazija, nego prelaz u prostor poezije i tradicije — tamo gdje „tabele i šifre“ više ne važe. Vrlo je efektna slika „probrane družbe / mrtvih pjesnika“: poezija je prikazana kao živi kontinuitet, kao razgovor preko vremena, kao pjesnički boravak koji se nastavlja i kad su „autori“ davno otišli.
Završnica pjesme najjače uzdiže značenje: „služba“ se preimenuje iz poslovne službe u liturgijsku službu „košnica i vode“ — prirode kao hrama, pjesme kao molitvenog rada. Paradoks „sjetan i sretan — najzad rob slobode“ zatvara krug: istinska sloboda nije samovolja, nego dobrovoljno pripadanje onome što nas prevazilazi (ljepoti, smislu, pjesničkoj „liturgiji“). Tako pjesma ne bježi od svakodnevice, nego joj vraća mjeru: sutra postoji, ali postoji i ostrvo — unutra, u stihu, u pamćenju, u zajednici s „mrtvim pjesnicima“ koji su, paradoksalno, najživlji kad nam zatrebaju.