Jedna od tema o kojoj se relativno mnogo govori u posljednje vrijeme jesu inovacije. Međutim, shvatanje pojma inovacija je često nejasno, maglovito i miješa se sa pojmom invencije, odnosno pronalaska ili izuma.
Možda je jedan od razloga i taj što se veliki broj ljudi sa ovim pojmovima sreće u kontekstu izvještaja medija o sajmovima inovacija, radom udruženja inovatora ili uspješnim pojedincima koji su dobili nagrade za svoje izume. Dakle, veliki broj informacija na ovu temu se odnosi ne na inovacije, već na invencije (pronalaske, izume) i težnju njihovih kreatora da se oni patentiraju, te da se pronađu investitori zainteresovani za otkup prava njihovog korištenja.
Invencije i inovacije su relativno slični pojmovi, ali između njih postoji bitna razlika. Naime, invencija (pronalazak, izum) podrazumijeva kreiranje nečeg što ranije nije postojalo, odnosno nečeg novog i originalnog na globalnom nivou, kao što su nove kategorije proizvoda, materijali ili procesi. Sa druge strane, inovacije predstavljaju „primjenu novog ili značajno unaprijeđenog proizvoda (dobra ili usluge) ili procesa, novog marketinškog metoda ili novog načina organizacije poslovanja, radnog mjesta ili eksternih odnosa“ (Oslo priručnik, OECD/Eurostat, 2005). Dakle, inovacije transformišu invencije u tržišno prihvatljive proizvode (često spektar različitih proizvoda na osnovu jedne invencije). Tako na primjer, na osnovu lasera kao invencije, kreiran je čitav niz proizvoda koji su zasnovani na njegovoj primjeni – laserski štampači i skeneri, CD/DVD mediji, mašine za sječenje u industriji, upotreba lasera u medicini kod operativnih zahvata i dr.
Pored inovacija proizvoda, inovacije se mogu odnositi i na inovacije procesa ili poslovnog modela. Inovacije ne moraju biti globalno originalne, već one predstavljaju novinu za neku organizaciju koja ih provodi. Ono što je inovacija za jednu, ne mora biti inovacija za neku drugu organizaciju koja možda taj proizvod/uslugu, proces ili poslovni model već primjenjuje.
Tržište i tehnologija – ključni faktori u nastanku inovacija
Dva dominantna faktora u nastanku inovacija su tržište i tehnologija. Ako je novi proizvod nastao prvenstveno kao rezultat nekog novog tehnološkog proboja i ulaganja resursa u istraživanje i razvoj, odnosno više kao rezultat inženjerskog znanja i toga šta se može napraviti (bez obzira na to da li postoji tražnja za takvim proizvodom/rješenjem), onda je riječ o tzv. inovacijama koje su „gurane“ od strane tehnologije (technology push innovations). Drugu krajnost predstavljaju inovacije „privlačene“ od strane tražnje/kupaca (demand pull innovations) koje nastaju prvenstveno kao rezultat tražnje i svojevrsnog pritiska kupaca da se riješi neki problem, zahtjev ili potreba (bez obzira na to na kakvim tehnologijama se bazira takvo rješenje). Jasno je da uspješne inovacije moraju sadržavati obe komponente i bazirati se istovremeno i na tržišnim znanjima (kako bi novi proizvodi bili uopšte relevantni i prihvaćeni od strane kupaca i korisnika) i na inženjerskim znanjima (kako bi rješenja bila bazirana na novijim tehnologijama koje pružaju željenu korist i omogućavaju odgovarajući životni vijek kreiranom rješenju).
Potrebna znanja kao preduslov inovacija
S obzirom na to da su i tržišna i inženjerska znanja na našim prostorima relativno deficitarna, ostaje otvoreno pitanje kako olakšati stvaranje inovacija.
Imajući u vidu način na koji posluju preduzeća u metalskom i drvoprerađivačkom sektoru, kao i zadovoljstvo dvojice direktora preduzeća metalske industrije iz Banjaluke efektima uvođenja 5S sistema (pogledajte video 4:35 do 5:30), čini mi se da postoji značajan prostor za inovacije procesa. Za primjenu ovih inovacija, potrebna su prvenstveno specifična znanja i iskustva koja u određenoj mjeri postoje na lokalnom, a u još većoj mjeri na regionalnom konsultantskom tržištu.
Kada je riječ o inovacijama proizvoda, stvari su kompleksnije jer su za njih, pored inženjerskih, potrebna još i tržišna i dizajnerska znanja (posebno u drvopreradi). Mnoga preduzeća su prvenstveno proizvodno orijentisana i često svjesna nedostatka tržišnih znanja, dok je veoma mali broj onih koji su svjesni nedostatka i potrebe za znanjima iz oblasti industrijskog dizajna. Potreba za ovim znanjima je determinisana položajem u lancu vrijednosti i poslovnim modelom koji primjenjuju preduzeća, (orijentacija na uslužnu proizvodnju, po dobijenim tehničkim crtežima, uz minimalne troškove), dok eksperimentisanje sa ulaskom u nove poslovne modele obično odgovara samo onim direktorima sa širokim pogledima i fleksibilnim načinom razmišljanja o razvoju poslovanja.