Onima koji su iole upućeni u reformske i razvojne procese u Bosni i Hercegovini jasno je da se skoro ništa važno ne zbiva bez učešća donatora i uticaja međunarodnih projekata. Ne mislim pritom ništa negativno – nikad nisam razmišljao po matrici „teorije zavjere“ – već, naprotiv, konstatujem ključnu činjenicu kojim putem dolazi do promjena koje treba ovoj zemlji da omoguće napredak u evropskim integracionim procesima. Jedino što je taj napredak toliko zabrinjavajuće spor i prepun lutanja, kao da se radi o nerješivom lavirintu, a ne o putu koji su neke druge zemlje već prošle, tako da se s pravom možemo da upitamo: Rade li međunarodni projekti u BiH svoj planirani posao? Šta je njihov glavni zadatak, kakva je njihova misija u tranzicijskoj stvarnosti ove zemlje? Ako ne rade svoj posao, čiji posao onda rade?
Pogledajmo, prvo, šta i kako rade međunarodni projekti ovdje i do sada. Gledaću iz perspektive koja mi je bliska, dakle iz perspektive projekata podrške malim i srednjim preduzećima i podrške lokalnim upravama, jer se tim stvarima bavi agencija koju vodim već više od osamnaest godina.
Projekti podrške malim i srednjim preduzećima, kao nosiocima ekonomskog razvoja u tranzicionoj fazi, uglavnom su usmjereni na poboljšanje poslovnog okruženja i/ili na unapređivanje konkurentnosti preduzeća i lokacija. Projekti podrške lokalnim upravama nastoje da izgrade korisničku orijentaciju kod lokalne administracije, poboljšaju odgovarajuće javne usluge i unaprijede upravljanje lokalnim razvojem.
Pritom su, i jedni i drugi, snažno fokusirani na postizanje učinaka koji su unaprijed planirani i odobreni u vidu tzv. matrice logičkog okvira, koja služi i implementatorima i donatorima da prate da li se ostvaruje ono što je planirano i obećano. To zvuči jako logično, jer se radi o prilično velikim sredstvima koja se ovdje troše, a izdvajaju se iz sredstava koja poreski obveznici plaćaju u svojim zemljama. Ostvarivanjem planiranih i odobrenih projektnih rezultata pokazuje se opravdanost utroška ovih sredstava. Međutim, ono što izgleda samorazumljivo, najčešće u nečemu i zbog nečega postaje i sporno.
Ovdje je sporan linearan, pravolinijski pristup dolaženju do rezultata u tim projektima, zasnovan na još nedokazanoj pretpostavci da oni koji su planirali projekat unaprijed tačno znaju kojim će intervencijama i kako polučiti očekivane rezultate i učinke. Pritom se nerijetko koristi pristup preuzimanja i prenosa tzv. najboljih praksi (best practices), koje su razvijene u evropskim zemljama i koje se onda tretiraju kao vrhunski standard koji je poželjan i dostižan i za zemlje koje tome teže. Angažuju se implementatori i eksperti koji, onda, koristeći slične šablone, promovišu i presađuju takve prakse u lokalni kontekst. Pritom se, međutim, ignoriše činjenica da je kontekst u koji treba da se prenesu takva rješenja vrlo specifičan i potpuno drugačiji od onog u kojem su nastala. Neuspjeh je skoro neizbježna posljedica takvog pristupa, samo što taj neuspjeh nikome ne odgovara i nikome nije u interesu da ga pokaže i prizna (zato iz grešaka još uvijek ništa ne možemo da naučimo, jer se svi pretvaramo da smo nepogrešivi). Naprotiv, svi intenzivno rade na tome da se pokaže kako je projekat ostvario očekivane rezultate, čak i više od toga. Implementatori (najčešće međunarodne konsultantske agencije) vrlo vješto operišu brojkama, činjenicama i izvještajima, nastojeći da „na papiru“ pokažu da je postignuto nešto čega u realnosti nerijetko ili nema ili vrlo kratko traje, odnosno „drži vodu dok majstori odu“. Uključene domaće institucije (najčešće ministarstva) prihvataju takvu igru, jer im odgovara, jer prikazuju takve rezultate u svjetlu svog doprinosa, često kao svoje rezultate, u nedostatku drugih rezultata koje bi, kao nadležne institucije, trebalo da ostvare. U posebno nezahvalnoj situaciji su zaposleni u administraciji donatora, zaduženi za nadgledanje realizacije projekta. Kako se projekat bliži kraju, i oni sve više osjećaju pritisak da se nekako isporuče rezultati koji su planirani i obećani i pristaju da učestvuju u zajedničkom prikazivanju, često horskom, rezultata kojih ponekad nema kao stvarnih rezultata. Kao u bajci o carevom novom odijelu, gdje tek naivno dijete, koje stvari vidi onakvim kakve jesu, a ne kako bi to odgovaralo društvenoj inertnoj percepciji, pokazuje da je car u stvari go. Samo što ovdje niko ne želi da ispadne naivan. Ni implementatori, ni finansijeri, ni korisnici. Pa ni evaluatori, jer oni svoje ocjene donose na osnovu onoga što im pokažu ili kažu ovi prethodno pomenuti.
Zašto? Zašto imamo sve više uspješno završenih projekata, čiji finalni prikaz ostvarenih rezultata u odobrenim izvještajima i vizuelno besprijekorno uređenim brošurama izgleda zadivljujuće, dok, s druge strane, imamo sve neugodniji osjećaj „u stomaku“ da stvari uopšte ne idu na bolje, već se čak i pogoršavaju?
Pokušaću da svoje odgovore i produbljena pitanja na ovu temu ponudim u par tekstova koji slijede. Dobro bi došla i drugačija mišljenja i komentari.