Privatne agencije za posredovanje u zapošljavanju predstavljaju značajnu novinu u posljednjih 20-tak godina u razvijenim zemljama, naročito zemljama EU. Ovakvom trendu je prethodila liberalizacija i ukidanje prethodnih restrikcija u vezi sa privatnim pružaocima usluga zapošljavanja u brojnim zemljama, otpočeta 90-tih godina prošlog vijeka, te krunisana sa donošenjem Konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) o privatnim agencijama za zapošljavanje. Ova konvencija je donešena zbog neophodnosti unapređenja fleksibilnosti na tržištu rada i definisanju uslova za rad privatnih agencija za zapošljavanje u cilju unapređenja tržišta rada i potrebe za daljom zaštitom radnika. U uslovima globalnih ekonomija, transformacije starih i rasta novih industrija, praćenim rastom sektora usluga, značaj privatnih posrednika u zapošljavanju svakim danom dobija na značaju.
Problemi sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava na tržištu rada – velika nezaposlenost, dugoročna nezaposlenost, veliki broj nekvalifikovanih osoba, loša stopa zapošljavanja mladih, prevaziđene vještine onih koji čekaju posao – već dugi niz godina zahtjevaju unapređenje postojećeg sistema, uz uvođenje novih rješenja s ciljem stvaranja fleksibilnijeg i liberalnijeg tržišta rada. Konvencija 181 Međunarodne organizacije rada upravo pruža određene smjernice s obzirom da uvodi u sistem privatne agencije za zapošljavanje na ravnopravniji način u odnosu na prethodni period.
Situacija u vezi sa liberalizacijom tržišta rada u Bosni i Hercegovini, te postojećim restrikcijama u vezi sa privatnim pružaocima usluga zapošljavanja, je u prethodnom periodu predstavljala veliki problem. Međutim, izmjene i dopune zakonskih rješenja u velikoj mjeri poboljšavaju zakonski okvir, što je naročito vidljivo kada posmatramo Republiku Srpsku. Iako su nedavne izmjene zakonodavstva i u FBiH uveliko unaprijedila zakonodavna rješenja, problem je još uvijek prisutan u nekonkurentnosti postojećih zavoda i privatnih agencija za posredovanje u zapošljavanju na tržištu rada. Ovo potvrđuju i podaci o broju privatnih agencija, kojih u oba entiteta ima svega nekoliko. Jedan od razloga je sigurno u deklarativnom a ne stvarnom pristupu ovom problemu, o čemu svjedoči i činjenica da je Bosna i Hercegovina ratifikovala MOR-ovu Konvenciju o privatnim agencijama za zapošljavanje u februaru 2010. godine, bez značajnih izmjena u domaćem zakonodavstvu i javnim politikama, te uz izrazit monopol javnih posrednika za zapošljavanje.
Kako su ove agencije mnogo fleksibilnije od javnih zavoda za zapošljavanje, očekuje se da će integracija preporuka Konvencije u domaće zakonodavstvo dovesti do stvaranja jedne nove „industrije“ čiji će zadatak biti usklađivanje ponude i tražnje na tržištu rada, naročito za osobe koje po prvi put traže zaposlenje ili osobe sa nižim kvalifikacijskim vještinama. Kao što sama analiza ukazuje, veliki broj njih će ovim putem pronaći i stalno zaposlenje, dok je izvjesno da će određeni broj poslova biti kreiran sa samom institulizacijom privatnih agencija koje nude povremene poslove.
Uvođenjem privatne inicijative, očekuje se i brže restruktuiranje postojećih zavoda u skladu sa potrebama vremena. Naročito je značajno da će se izmjenom zakonskih i podzakonskih akata u skladu sa Konvencijim 181 krenuti ka rješenjima koje EU koristi već dvadesetak godina. Upravo ovo predstavlja novu priliku za oko 50-60 hiljada novih radnika koje svake godine ulaze na tržište rada, što će im omogućiti da na jednostavan način dođu do potrebnog radnog iskustva, a ujedno i stalnog zaposlenja.
Aleksandar Draganić