Prije nekoliko dana objavili smo na našem sajtu policy brief koji je, uz našu minimalnu pomoć, pripremio Budimir Balaban, predsjednik Skupštine Grada Banja Luka. Radi se o inicijativi za smanjenje trajanja i troškova izdavanja građevinskih dozvola, uz procjenu efekata primjene takve inicijative u pogledu javnih prihoda i novih radnih mjesta u privredi.
U vijesti koja prati to objavljivanje, naveli smo sljedeće:
Osmišljavajući ovu inicijativu, gospodin Balaban je detaljno proučio sve normativne i praktične aspekte izdavanja građevinskih dozvola na primjeru Banje Luke, te razradio simulacije izvodivih poboljšanja i njihovih očekivanih efekata. Više nego školski primjer unapređivanja javne politike na djelu, samo što su ovaj put eksperti za metodologiju izrade politika bili potpuno u drugom planu, a onaj ko je najodgovorniji za zagovaranje takvih poboljšanja i praćenje njihovog provođenja u prvom planu, u ulozi stvarnog kreatora i predlagača politike. Dakle, onako kako uloge i treba da budu podijeljene, a ne kako se u projektima najčešće dešava – da sveznajući eksperti kreiraju politike i onda koriste odbornike i druge odgovorne aktere za njihovo zagovaranje i predlaganje. Najčešće neuspjelo. Da stvar bude još bolja, radi se o poboljšanjima koja su postepeno, korak po korak, razvijana i predlagana, tako da je dobar dio cijele inicijative već i prihvaćen i uveden u fazu realizacije. I to je primjer kako treba raditi: umjesto ekstenzivnog kreiranja cjelovitih politika (dokumenata) i onda intenzivnog zagovaranja njihovog usvajanja i provođenja, bolje je ići sa manjim, a stalnim poboljšanjima, ispipavajući domet mogućih promjena i održavajući proces poboljšanja otvorenim.
Na kraju te vijesti, zahvalili smo gospodinu Balabanu što nam je omogućio da pokažemo kako stvari u vezi sa javnim politikama i poboljšanjima treba raditi.
U taj kratki komentar stalo je nešto od suštine novog pristupa koji uvodimo u istraživanju i kreiranju politika. I mi smo, kao i skoro svi drugi koji pretenduju da se bar djelimično bave think tank poslovima (think tank prevodim našom divnom riječju mislionica, drugi je obično ne prevode, ili je prevode drugom stranom riječju koju odavno smatramo našom: institut) do sada većinu stvari držali u svojim rukama. Radili smo dizajn istraživanja, kroz koje je neka konkretna politika u regulisanju i tretmanu nekog problema pokazivala svoju nedjelotvornost i njene uzroke i posljedice, a onda otvarali i razmatrali glavne opcije (alternative) za drugačije postavljanje i provođenje te politike, birajući onu koja je, ili najviše obećavala, ili izgledala najizvodivija. Naravno da smo u taj proces uključivali one kojih se taj problem i ta politika najviše tiču, kako one koji je kreiraju i izvode, tako i one na koje se odnosi, koji trpe njene posljedice. Kako se tim poslom bavimo već više od petnaest godina, mogu da, bez lažne skromnosti, kažem da su istraživanja bila metodološki vrlo korektno izvođena, a analize i preporuke politika napisane i upakovane skoro besprijekorno. Ipak, nešto nije bilo u redu i obično nije dolazilo do realizacije nove ili poboljšane politike ni približno onoj mjeri kako smo predlagali i očekivali. Zašto?
Neki drugi put i drugim povodom pisaću o tzv. objektivnoj strani problema: da se radi o kompleksnim situacijama u kojima se ne može unaprijed odrediti veza između naših akcija (novih politika) i njihovih efekata, a da lekcije naučene iz propusta dosadašnjeg djelovanja (aktuelnih politika) mogu biti poučne (najbolje se uči iz svojih grešaka), ali nam ne mogu biti siguran putokaz u budućnost, koja je, po definiciji, neizvjesna.
Sada hoću da istaknem tzv. subjektivnu stranu problema, podcrtavanjem pitanja ko i kako treba da bude subjekt kreiranja i zastupanja javnih politika. U aktuelnoj stvarnosti susrećemo se sa dvije tipične situacije. U prvoj, dominantnoj, vladini činovnici (na svim nivoima vlasti) kreiraju zakone i druge propise, procedure i sl. najčešće bez prethodnog istraživanja i bez stvarne simulacije efekata primjene tih propisa prije njihovog aktiviranja. Pritom se vladini činovnici smatraju ekspertima, koji birokratski efikasno pretvaraju naloge svojih političkih šefova (obično nedovoljno dobro informisanih i površno upućenih u samu stvar) u nacrte i prijedloge propisa, odnosno politika. U većini takvih situacija rezultat je relativno brzo stvaranje i usvajanje politika, koje onda treba mijenjati čim se usvoje, jer već u početku formalne primjene pokazuju nedostatke. Drugi pristup kreiranju politika prisutan je kroz međunarodne projekte podrške vlastima da unaprijede kreiranje i praćenje propisa (politika). U tom slučaju, najčešće glavni posao pri analizi stanja obave eksperti angažovani od strane projekta, koji obično raspolažu solidnim metodološkim i upitnim sadržajnim znanjem o problemu. U istraživanje su u nekoj mjeri uključeni i lokalni akteri, kroz ankete, fokus grupe i slične istraživačke šablone, obično dizajnirane tako da potvrde (nipošto da dovedu u pitanje) polazne hipoteze projekta. Nalazi analize onda se predstave ključnim lokalnim akterima, koji skoro uvijek imaju niz primjedbi na manje važne dijelove analize. Kada se napokon završi sa popravljanjem analize (a tad se obično probiju postavljeni rokovi i projekad dolazi u vremenski škripac), razvijaju se preporuke u vezi sa novom ili poboljšanom politikom, i to obično dvije do tri varijante, ako ovu fazu pretežno rade eksperti, ili jedna, preferirana varijanta, ako se faza izvodi sa uključivanjem lokalnih aktera. Onda se odabrana varijanta dopunjuje i nadograđuje tako da bude svima prihvatljiva, često ne vodeći računa o njenoj provodivosti. Utom i vrijeme trajanja projekta iscuri i nova, detaljno pripremljena, vrlo stručno napisana i cjelovito koncipirana politika ostane među projektnim dokumentima i u fajlovima ključnih lokalnih aktera, čekajuće neko bolje vrijeme (koje nikad ne dolazi) za predlaganje i usvajanje.
Ovaj se opis malo razvukao i prelazi obim bloga, ali ima svoj dovoljan razlog. Želim da pristup koji je odabrao gospodin Balaban (uz našu minimalnu pomoć) uporedim sa dva upravo opisana pristupa prisutna u praksi ovdje i sada. Ili, još bolje, da prepustim vama da ih uporedite i saopštite nam vaše mišljenje, kroz direktan komentar ili e-mail poruku (moja adresa je [email protected]). Molim da to i učinite, na bilo koji način.
Zdravko Miovčić
