Zakon obavezuje preduzeća na donošenje trogodišnjih planova i njihove revidiranje, ako je potrebno svake godine. Na taj način se dolazi do godišnjeg plana rada. Zakonska rješenja postoje, ali su nedovoljno razumljiva i jasna, iako su previđene sankcije, koje se ne primjenjuju u praksi, precizno definisane.
Praksa sa kojom smo se susreli pokazuje da javna preduzeća uglavnom poštuju zakon, mada ima i onih koji ne rade trogodišnje planove. Većina preduzeća i onih koji rade i onih koji ne rade trogodišnje planove smatraju da treba ispitati svrsishodnost trogodišnjeg plana. Uglavnom smatraju da trogodišnji planovi više postoje radi toga da zadovolje zakonske odredbe, a ne da usmjere poslovanje i razvoj u datom periodu. Ističu da je stvarnost takva da teško mogu kvalitetno planirati i na kraći rok. Viši nivoi vlasti, ukoliko žele da učestvuju u praćenju planova rada javnih preduzeća moraju da razviju jedinstven koncept koji omogućava statističku obradu, kumuliranje podataka, identifikaciju ciljeva i druge faktore bitne za višegodišnje planove.
Gogodišnji plan je ključan za rad preduzeća i najčešće zbog zavisnosti poslovne politike od vlasti (predstavnici nadzornih odbora) i nemogućnosti da se utiče na ostvarenje prihoda (povećanje cijena, povećanje naplate potraživanja, proširenje broja korisnika izgradnjom infrastrukturne mreže i sl.), on doživljava promjene u toku godine tako da firme često ad hoc uskaču u određene poslovne aktivnosti ili projekte. Kočnica za učestvovanje u projektima (ekološkim, infrastrukturnim i dr.) su sredstva koja nedostaju i koje ni budžeti jedinica lokalnih samouprava ne mogu obezbijediti u pravom trenutku. Veći dio jedinica lokalnih samouprava smatra da javna preduzeća trebaju da se samostalno razvijaju, bez njihove finansijske podrške. Postoje naravno i dobri primjeri u praksi kada se radi o projektima, gdje je zajedničkim radom i sufinansiranjem obezbijeđena infrastruktura, koja je značajnim dijelom osigurala održivost javnog preduzeća.
Opšti utisak o dostupnosti planova javnih preduzeća i informisanosti građana, prije svega korisnika usluga o njima, je nepovoljan. Zbog neinformisanosti, često postoji pogrešna slika o aktivnostima koje realizuju javna preduzeća. Za razumijevanje planiranih poslovnih aktivnosti neophodno je da građani znaju sa čime raspolažu javna preduzeća (resursi), kako se donose ključne odluke, koja je uloga nadzornog odbora i skupštine i koji je stepen njihove samostalnosti (zavisnost od politike).
Istina je da su sve bitne informacije sadržane u planovima javnih preduzeća dostupne upravljačkim strukturama i organima vlasti, uz malo učešće šire javnosti.
Zato, ako želimo da građani aktivno učestvuju u procesu planiranja djelatnosti koje im poboljšavaju kvalitet života i utiču na njihovo socijalno stanje, moramo omogućiti transparentnost svih informacija i uticaj građana na proces planiranja.