Bog mi je podario da u svojim najzrelijim godinama istovremeno živim dva života: profesionalni i pjesnički. Oni se međusobno nadopunjuju i skladno uklapaju sa porodičnim, do kojeg mi je posebno stalo. U profesionalnom (poslovnom) životu donosim odluke — i strateške i svakodnevne. U pjesničkom životu pišem, gotovo svakodnevno. U posljednje vrijeme istražujem kako alati vještačke “inteligencije” (u mom slučaju ChatGPT) mogu da pomognu i u jednoj i u drugoj ulozi. Riječ inteligencija stavljam pod navodnike, zato što predstavlja vještačku tvorevinu (koju čine algoritmi, setovi podataka i odgovarajuća infrastruktura) i ne treba joj pripisivati karakteristike inteligencije u ljudskom smislu (koja je kontekstualna, utjelovljena i društvena).
U poslovnom životu, kada koristim ChatGPT (Thinking ili Deep Research), imam utisak da radim sa saradnikom — ili čak timom saradnika — koji u mnogim oblastima raspolaže većim fondom informacija i znanja nego ja. Ipak, vrlo brzo shvatim da je ključ u meni: u tome koliko sam precizan u zahtjevima i koliko sam strpljiv da kroz nekoliko koraka dobijem baš ono što mi treba. Moj vještački “saradnik” izgleda kao da može sve, a zapravo nudi sve što može — i tu nastaje razlika između obilja i upotrebljivosti.
Ovdje neću opisivati šta i kako radim da bih iz tog obilja izvukao ono što je zaista korisno. Važnije mi je da kažem šta alatu nedostaje i zašto, uprkos snazi, ne može da me zamijeni u donošenju odluka.
Nedostaje mu autentično iskustvo u konkretnom kontekstu — iskustvo koje sam ja stekao i koje svakodnevno stičem donoseći nesavršene odluke, prateći njihove posljedice i učeći i iz uspjeha i iz grešaka. Upravo je to iskustvo presudno kada treba ograničiti prostor mogućnosti. Veliki jezički modeli (a o tome se zapravo radi kad govorimo o vještačkoj inteligenciji) i na njima zasnovani jezički alati (kao što je ChatGPT) briljiraju u generisanju opcija, objašnjenja i varijanti. Ali oni nemaju znanje i osjećaj, „iznutra i na koži“, šta je ovdje i sada izvodivo, pod kojim uslovima, sa kojim ljudima, u kakvom institucionalnom i kulturnom okruženju, uz koje rizike i ograničenja.
Zato je moj glavni posao u komunikaciji sa vještačkim “saradnikom” da postavim prava ograničenja. Ne da bih suzio njegov potencijal, nego da bih ga učinio produktivnim. Kada se globalno raspoloživo znanje susretne sa stvarnim problemom, u stvarnom okruženju, tek tada počinje pravi posao: prosuđivanje, podešavanje, prilagođavanje, odabir i provjera. U tom dijelu, naše neprenosivo znanje o kontekstu postaje presudno — jer ono odlučuje šta može preživjeti kontakt sa realnošću, a šta ostaje lijepa ideja.
Ono što mi je najzanimljivije jeste mogućnost stalnog “uzajamnog usavršavanja”: jezički alat se sve bolje nosi sa ogromnim korpusom generičkog znanja, a moj tim i ja učimo da preciznije tražimo, jasnije ograničimo, bolje provjerimo i odgovornije odlučimo. Ta interakcija, kad je pametno vođena, podiže ljestvicu za sve koji učestvuju u pripremi odluka. Ona tjera tim da se stalno “isteže” — da ide korak dalje u učenju, analizi, strukturisanju i argumentovanju. Zato vjerujem da alati poput ChatGPT pomažu pametnom donosiocu odluka i pametnom timu — naročito ako su preduzetnički orijentisani i gledaju na promjene kao prilike koje treba uočiti i koristiti, a ne kao prijetnje od kojih se treba skloniti i odbraniti.
Pritom treba biti svjestan rizika koji mogu da ugroze i pojedinačni i organizacioni kapacitet, i sposobnost donošenja odluka i prakse razvijanja stručnjaka i rukovodilaca u kompanijama. Nekontrolisana primjena alata u odlučivanju može da dovede do potiskivanja tzv. abduktivnog zaključivanja, kreativnog „pogađanja“ objašnjenja/rješenja koje najbolje djeluje u određenom kontekstu, kao nezamjenjivo ljudske karakteristike. Kada sa ove vremenske distance razmišljam o tome šta je bilo ono što je činilo razliku u odlučivanju u vođenju Ede u odnosu na druge slične organizacije u prethodnih 27 godina, onda bih rekao da je to abduktivno zaključivanje, prije svega ostalog, kombinovano sa neprestanim usklađivanjem kratkog i dugog roka. S druge strane, pružanje povjerenja i podrške saradnicima da preuzmu vođenje kompleksnih projekata, uz povremena podsjećanja na važnost razlikovanja onoga što je komplikovano i kompleksno (vidjeti detaljnije okvir Cynefin) vodilo je stalnom individualnom, timskom i organizacionom jačanju Ede, koje ne smije sada da bude ugroženo ni ignorisanjem mogućnosti novih alata, ni njihovim nekritičkim korišćenjem.
Kad je pročitao prvu verziju ovog bloga, jedan od saradnika me podsjetio na knjigu „Brzo odlučivanje“ koju sam napisao sa svojim mentorom i koleginicom sa postdiplomskog studija, a objavljena je u sarajevskoj „Svjetlosti“ 1991. godine. Sugerisao je da bi vrijedilo preispitati i osvježiti tadašnje koncepte i alate u svjetlu mogućnosti koje danas nudi vještačka inteligencija, odnosno veliki jezički modeli. Možda ću se u nekom od sljedećih blogova pozabaviti tim izazovom.
U pjesničkom životu stvari stoje drugačije. „Pametni“ alat je, u suštini, veliki jezički model u malom pakovanju. Zbog toga može da generiše prevode poezije na druge jezike — naravno, uz jasna ograničenja, korekcije i dorade s moje strane. Može i da ponudi tumačenja pojedinačnih pjesama, ciklusa, pa čak i cijelih knjiga. Iz radoznalosti sam provjerio i jedno i drugo, i bio iskreno iznenađen kvalitetom do kojeg se može doći nakon “zajedničkog” rada.
Pošto se ne nalazim ni u ulozi prevodioca ni u ulozi književnog tumača, onima koji se time profesionalno bave mogu samo da sugerišem da uzmu u obzir mogućnosti ovih alata. Ne samo zato što će brže dolaziti do boljih verzija, nego i zato što, ignorisanjem nove realnosti, mogu da ostanu u “prašini” — kao Bronko Bili sa svojom družinom pred vozom koji se nije zaustavio na njihov starovremenski napad, nego je projurio bez osvrtanja.
(Ta mi je slika posebno svježa, jer sam prije nekoliko dana ponovo gledao film na TV. Podsjetila me na dirljive, tople i sjetne Jesenjinove stihove, zapisane 1920. u stepama Kubana, dok je kroz prozor vagona-salona gledao maleno ždrijebe kako juri i posustaje za lokomotivom: Dragi, dragi, smešna ludo kriva, / našto, našto trka bezgranična? / Zar ti ne znaš da je konja živa / Pobedila konjica čelična?)
Veliki izazov će biti u tome kako da književni tumači zadrže svoj jedinstveni rukopis, ono po čemu su prepoznatljivi, jer im to niko drugi ne može oduzeti, a ni dati. Ranko Popović, akademik i najbolji tumač srpske poezije od svih ljudi koje poznajem i sa kojim imam sreću da dijelim prijateljstvo, sklad vina i razgovora, kao da je još prije nekoliko godina predosjetio šta dolazi. Pišući svoje pogovore mojim pjesničkim knjigama, nije tumačio pjesme ni cikluse, već je vodio svoj razgovor sa srpskom književnošću i pleo svoja autentična životna iskustva o temama kojima su se knjige bavile (vino, kafane, rakija) koristeći pjesme kao lirski povod i podsticaj. Možda je tako otkrio putokaz za „put kojim se rjeđe ide“. Jer je tumačev rukopis njegova odbrana i njegova prednost.
A sad najvažnije — ono što ovaj jezički alat ne može — barem ne na način koji je meni suštinski važan. Ne može da napiše lirsku pjesmu koja nosi autentičan doživljaj. Razlog je jednostavan: supstancu svake dobre pjesme čini doživljaj čovjeka koji je piše, s jedne strane, i nadahnuće koje dolazi neplanirano, s druge. Taj susret — doživljaja i nadahnuća — omogućuje oblikovanje pjesme. Poetsko umijeće pritom ima važnu ulogu, ali ne može da nadoknadi ono što dolazi prije: autentičnost i iskru koja se ne može izračunati i naručiti.
Alat, dakle, posjeduje mnogo toga što dolazi poslije: može ponuditi ritam, rimu, metafore, varijacije, čak i uvjerljiv ton. Može i retrospektivno, kad je pjesma već napisana, da ukaže na koherentnost i namjeru o kojoj sam pjesnik unaprijed, u trenutku nadahnuća i u toku stvaranja, nije razmišljao (Pred namerom je pesma nema, glasi jedan stih u mojoj pjesmi O stvaranju)
Ali nema ono što dolazi prije: stvarno proživljeno iskustvo i nenaručivo nadahnuće. Može imitirati formu, ali ne može biti izvor onoga zbog čega forma postaje pjesma.
Moji odgovori u vezi sa jezičkim alatom koji koristim (ChatGPT) danas su ovakvi: pomaže mi da budem bolji u svom poslu, koji živim svakodnevno. Pomaže mi i u tumačenju i prevođenju poezije, čime se ponekad bavim iz radoznalosti. U pisanju pjesama mi ne pomaže — i neka ne pomaže.
Bogu hvala da je tako.