Na pitanja za predstavnike preduzeća o planovima zapošljavanja i načinima pronalaska radne snage, najčešći odgovori su usmjereni na djecu iz srednjih škola – nove radnike preduzeća pronalaze među maturantima srednjih škola i djecom koja dolaze na praktičnu nastavu.
I onda pažnju privuče novinski naslov „Prosvjetni radnici u KS protestuju 8. maja: Učenici su postali zamorci koji uče nebitne stvari“. Puno i previše takvih naslova se svakodnevno objavljuje, i tako godinama i decenijama unazad.
Kada se stavimo u ulogu učenika, zapitamo se kakva je njihova reakcija na naslove u kojima se nazivaju zamorci ili nerijetko propale generacije, kako uopšte nalaze motivaciju za učenje i napredovanje i da li se zapitaju za svoju budućnost nakon završene škole. Da li mogu samouvjereno svoje znanje ponuditi nekom od poslodavaca, da li ih je neko tokom školovanja ubijedio da je ono što su naučili u školi korisno za poslodavce i da će moći naći posao poslije škole, umjesto što se kontinuirano i vrlo uporno sa svih strana tvrdi da djeca koja završe, osnovno, srednje ili visoko obrazovanje ne znaju ništa, ne mogu nigdje raditi i da je njihovo znanje neprimjenjivo.
Puno je pitanja koja se postavljaju. Da li neko ko je završio mašinsku školu u Njemačkoj može raditi na svakoj mašini u svakom preduzeću u Njemačkoj? Da li je frizer koji je završio školu u Njemačkoj vrhunski frizer bez dodatno stečenog iskustva? Da li sa druge strane, neko ko završi mašinsku školu u BiH ne zna ništa i ne može raditi ni u jednom preduzeću u BiH i da li frizer koji je završio školu u BiH ne zna ni oprati kosu?
Da li se znanje naše djece sistemski potcjenjuje, da li se zanemaruje širina znanja koju djeca stiču u školama, da li se sistemski uništava samopouzdanje djece dogogodišnjim tvrdnjama da škole, knjige i nastavnici ništa ne valjaju i da su nesposobni za rad kada završe škole i da li se time nešto postiže?
Naravno svjesni smo da obrazovanje nije savršeno, da treba više praktične nastave i da se reforme realizuju sporo ili se ne realizuju zbog nedostatka sredstava i kapaciteta, ali da li zaista treba konstantno govoriti da je ono što djeca nauče u školama potpuno neupotrebljivo i nebitno.
Sa druge strane, ti isti naši učenici dobri su Njemačkoj, Austriji i ostalom razvijenom svijetu. Naša djeca i ljudi su uspješni učenici i radnici u inostranstvu. Naši medicinari, mašinci, električari, frizeri, konobari, kuhari i fizijatri odlaze u inostranstvo i tamo rade (sa diplomama stečenim u BiH) i postaju vrhunski stručnjaci. Naši učenici osvajaju nagrade na međunarodnim takmičenjima iz matematike, informatike, inovativnosti, ali izgleda da ti uspjesi ne zaslužuju dovljno pažnju kao protesti prosvjetnih radnika koji kažu da su učenici postali zamorci koji uče nebitne stvari.