U novembru i decembru prošle (2023) godine tim Edinih istraživača uradio je istraživanje o poboljšanjima i promjenama u malim i srednjim preduzećima u BiH. Radi se o novom pristupu istraživanju koji se koristi u okviru novog pristupa teoriji promjene – vektorska teorija promjene, razvijena od strane Dejva Snovdena (Dave Snowden) za uvođenje promjena u kompleksnim sistemima. Tradicionalne teorije promjene tipično uključuju zamišljanje krajnjeg cilja (vizije), a zatim kretanje unazad određivanjem koraka koji vode postizanju tog cilja, sa navođenjem razloga i pretpostavki za svaki korak. U kompleksnim sistemima i okruženjima tradicionalne teorije promjene pokazuju svoje limite, jer počivaju na pretpostavci o planskoj predvidivosti koraka (intervencija) zasnovanoj na jasnoj uzročno-posljedičnoj vezi, kakve u kompleksnim situacijama nema, ili se ne može unaprijed ustanoviti. Vektorska teorija promjene obrće takav pristup i pomjera fokus sa visoko postavljenih dugoročnih ciljeva na ciklični pristup koji sadrži četiri koraka: (1) počnite od svoje sadašnje situacije/stanja; (2) odredite pravac promjene i pronađite tačke koje omogućuju prelaz (poput kamenja za prelaz rijeke), (3) dizajnirajte intervencije, i (4) stalno pratite povratne informacije. Više o vektorskoj teoriji promjene možete pročitati ovdje.
Željeli smo da istraživanjem prepoznamo obrasce ponašanja/djelovanja malih i srednjih preduzeća u uvođenju poboljšanja/promjena/inovacija (1. korak vektorske teorije promjene) i da sagledamo da li im ta poboljšanja omogućuju prelaz na sljedeći korak na pravcu sticanja otpornosti kao glavnog pravca razvoja i uslova opstanka u okruženju koje karakterišu sve iznenadniji i snažniji udari i poremećaji. Dakle, uz bolje sagledavanje sadašnjeg stanja, željeli smo i da steknemo polazne uvide i pretpostavke za drugi korak, i jedno i drugo polazeći iz perspektive samih preduzeća.
Za istraživanje je korišten SenseMaker, alat koji omogućuje prikupljanje i analiziranje kratkih narativa/priča zasnovanih na ličnom iskustvu ispitanika, koji pritom sami daju smisao svojim narativima, umjesto da to čini neko drugi. Prikupljeno je 60 priča, od toga najveći broj priča preduzeća iz sektora poljoprivrede i proizvodnje hrane, zatim metaloprerade, tekstilne industrije, drvoprerade i ostalih djelatnosti. Struktura ispitanika prema veličini preduzeća odgovara strukturi preduzeća u zemlji, najveći broj mikro i malih preduzeća, zatim srednjih preduzeća i manji broj velikih preduzeća.
Ova vrsta istraživanja se razlikuje od standardnih istraživanja, jer je tematski izazovnije, a praktično zanimljivije po načinu izvođenja. Ono je drugačije prvenstveno zato što sami učesnici u istraživanju imaju glavnu ulogu u pogledu izbora svog iskustva i uvida koje će uključiti u istraživanje, kao i u interpretaciji njihovog značenja. Uz to, zanimljivo je za učesnike i istraživače, podstiče na razmišljanje i unapređuje razumijevanje stvarnih situacija u kojima se nalazimo i koje želimo da promijenimo nabolje.
Istraživanjem smo željeli da produbimo razumijevanje specifičnih izazova sa kojima se susreću preduzeća, kao i da identifikujemo mogućnosti za unapređenja kojima se nastoji osigurati razvoj preduzeća. Pritom su nam od mnoštva korisnih informacija i novih hipoteza koje ovo straživanje donosi, najzanimljivija dva aspekta: (1) mogu li se prepoznati koherentni obrasci uvođenja poboljšanja i promjena u MSP, odnosno može li se utvrditi dominantan obrazac kod većine priča, i šta nam taj obrazac govori i (2) može li se procijeniti sljedeći nivo unapređenja o kojima MSP razmišljaju, odnosno vrsta sljedećeg unapređenja koje je, bar djelimično, omogućeno (do)sadašnjim poboljšanjima. Tim aspektima, odnosno odgovorima na ta dva pitanja, posvećen je ovaj blog.
Rezultati pokazuju da trenutno pri uvođenju inovacija „unutrašnja“ perspektiva (fokus na efikasnosti, smanjivanju troškova, želja da se poboljšaju vlastite performanse) dominira u odnosu na pogled „prema vani“ (prilike na tržištu, pažnja prema klijentima). Takva, u znatnoj mjeri zatvorena, perspektiva vjerovatno je dvostruko uslovljena: (1) pozicijom u međunarodnim lancima vrijednosti, gdje se od izvozno orijentisanih MSP traži da stalno „zatežu“ svoju proizvodnju; i (2) slabim domaćim institucionalnim okruženjem koje ne omogućuje preduzećima prelaz na ambicioznije inovacije u pogledu proizvoda i poslovnih modela.
Tzv. kriva osmijeha dobro ilustruje poziciju većine naših izvozno orijentisanih MSP, koja su uglavnom orijentisana na proizvodnju za poznatog kupca, odnosno rad prema unaprijed definisanoj narudžbi koja zadaje šta i kako, u kom vremenu i po kojoj cijeni treba da se napravi.
Takva pozicija donosi relativno nizak nivo dodane vrijednosti za preduzeće, uz rizik nerazvijanja ili odumiranja ostalih funkcija (istraživačko-razvojne, marketinške i dr.), u konačnici do nedopustivo niskog nivoa otpornosti na sve češće, iznenadnije i snažnije poremećaje koji se dešavaju u međunarodnim lancima vrijednosti.
Ovaj obrazac i njegova pozadina pokazuju visok nivo koherentnosti sa upravljanjem rizicima i korišćenjem izvora sredstava pri uvođenju poboljšanja. Najveći broj preduzeća suočavao se sa preopterećenjem vlastitih resursa ili kapaciteta (tehničkih i finansijskih), najviše njih je koristilo vlastita sredstva za finansiranje tih investicija, jedan dio ih je kombinovao sa grant sredstvima, a veoma mali broj je koristio kreditna sredstva. Uz eksterna ograničenja (mala raspoloživost kvalitetnijih stručnih kadrova, odsustvo novijih finansijskih aranžmana kao što je npr. ulaganje rizičnog kapitala) mogu se pretpostaviti i ozbiljna unutrašnja ograničenja u pogledu raspoloživosti i kvaliteta stručnih kadrova, kao i kvaliteta finansijskog upravljanja u preduzećima.
Kada se uđe u sadržaj priča, može se vidjeti da se pretežno radi o manjim, internim unapređenjima koja su kontrolabilna, izvodiva u kraćem vremenu i koja nisu suviše komplikovana, već se uz pomoć stručnjaka mogu da izvedu u skladu sa prethodno definisanim planom. Velike firme su preduzimale srazmjerno veća unapređenja, koja su izvedena znatno teže nego što je očekivano.
Nakon što su učesnici u istraživanju „ispričali“ svoju priču o nedavnom ili aktuelnom unapređenju i nakon što su je pozicionirali u odgovorajuće trouglove i diade, ponuđena im je mogućnost da nagovijeste sljedeći prioritet za unapređenja, koji nije bio moguć prije završetka prethodno opisane investicije.
Većina preduzeća je kao dalji prioritet navela razvoj novih proizvoda i potencijale za proširenje proizvodnje na nova tržišta. Pored toga, preduzeća planiraju značajna ulaganja u promociju i marketing, s ciljem osvajanja novih tržišta. Znatno manji broj odgovora navodi poboljšanje procesa i nabavke nove opreme kao sljedeći prioritet. Kada se ponovo pogleda „kriva osmijeha“ takvo određivanje prioriteta pokazuje pomjeranje težišta za sljedeći ciklus inovacija, sa faze proizvodnje, odnosno smanjenja troškova i povećanja efikasnosti, prema lijevoj strani (razvoj novih proizvoda) i desnoj strani (marketing i nova tržišta).
Vjerovatno je prerano za ishitrene zaključke o tome da su proizvodna MSP spremna za postepeni prelaz ka pametnijem i otpornijem poslovnom modelu, koji u većoj mjeri uključuje orijentaciju na razvoj vlastitih novih proizvoda i jačanje marketing funkcije, odnosno uvođenje filozofije poslovanja u kojoj marketing i stvaranje veće dodane vrijednosti imaju značajniju ulogu. Takva orijentacija je do sada mogla da se uoči kod manjeg broja preduzeća, koja su se razlikovala od drugih po otvorenosti za inovacije i podršci ključnih donosilaca odluka, većem fokusiranju na potrebe zahtjevnijih i probirljivijih kupaca, solidnom nivou znanja i iskustva zaposlenih stručnjaka i značajnoj saradnji sa ekspertima izvan preduzeća, timskom radu i projektnom pristupu.
Ako je rano za zaključak, nije rano za hipotezu o povećanom nivou spremnosti proizvodnih izvozno orijentisanih MSP u BiH za inovacije koje vode prelazu na otpornije, pametnije i isplativije poslovanje. Za postavljanje takve hipoteze izgleda da se može naći dovoljno razloga u istraživanju o kojemu je riječ. Za njeno potvrđivanje potrebna su dodatna istraživanja, ali i praktični eksperimenti zajedno sa preduzećima koja pokazuju spremnost i potencijal za takve promjene. Naš tim u tome vidi nove prilike i zadatke.
S druge strane, nalazi različitih istraživanja i studija vode ka ozbiljnom zasnivanju hipoteze o tome da unutar BiH ni na jednom administrativnom nivou ne postoji ni približno onakav sistem podrške MSP inovacijama, ili ekosistem za inovacije, koji bi značajnije omogućio i olakšao takvu novouočenu orijentaciju preduzeća. Čini mi se da su za ovaj aspekt manje potrebna dodatna istraživanja i studije, a više konkretni konceptualni i praktični koraci ka uspostavljanju i/ili kompletiranju takvog ili takvih ekosistema.