Trenutno sam fokusiran na jačanje proizvodnog sektora. Sve više na sastancima, raznim događajima i pred studentima govorim o inovacijama. U ovom inženjerski-orijentisanom svijetu, ljudi me sve vrijeme pitaju o savjetima kako pokrenuti inovaciju.
„Šta misliš o kutiji za ideje?“
„Mogli bismo skupljati ideje za novi dizajn od naših mušterija?“
„Šta misliš o novčnim bonusima za naše inženjere ako dizajniraju novi proizvod?“
Istina je da su mnoga proizvodna preduzeća, posebno ona manja, previše izdijeljena u specifične funkcije. Hijerarhija otežava tok informacija o potencijalnim unapređenjima, novim potencijalnim tržištima i o nekim starim trikovima koji bi se mogli ponovo iskoristiti. U ovakvim „konglomeratskim“ organizacijama visoki su troškovi dobijanja informacija, novih signala ili novih ideja izvan organizacije. Generalno, troškovi koordinacije su vrlo visoki i ovakve organizacije teško uče.
Drugi problem je što je većina malih proizvođača uglavnom fokusirana na inovaciju proizvoda. Što ne znači da oduševljavaju svoje mušterije čestim unapređenjima i briljantnim idejma. Nažalost, mnogi proizvođači su fokusirani na to kako da spuste cijenu ili kako da poprave kvalitet proizvoda. To se zapravo može tumačiti i kao vrsta unapređenja procesa, ali samo ako se stvar usko posmatra. Izazov sa ovim postepenim pristupom je da se firma ne može razvijati i rasti brže nego što potrošači artikulišu svoje želje. Takođe, konkurencija ili supstituti mogu poremetiti odnose na tržištu novim rješenjima, do kojih se postepenim pristupom dolazi sporije.
Treći problem je da do inovacije dolazi samo kada to mušterija traži. Pristup je pasivan. Preduzeće je uvodi kada mušterija napravi neki „nerazuman“ zahtjev, i spava zimskim snom do trenutka kada mušterija ponovo zatraži nešto „nerazumno“.
Ono što većini proizvođača treba, a posebno onim u tradicionalnijim sektorima poput metaloprerade i inženjerstva, je fokusiran napor menadžmenta da se napravi inovativna kultura koja aktivno nastoji da pronađe inovacije proizvoda, procesa i poslovnog modela. Potraga za inovacijama mora biti usmjerena interno, da bi se konstantno promišljalo o poslu i ključnim procesima, ali i eksterno, prema onome što mušterije i konkurencija rade. Izuzetno uspješne kompanije gledaju iznad trenutnih tržišta i konkurenata, ka novim tehnologijama i načinima na koje one mogu oblikovati budućnost.
Do sada sam razmatrao poslovne perspektive. Međutim, i istraživačke organizacije, centri za transfer tehnologija i centri podrške industriji se takođe mogu zarobiti u kulturi niske inovacije.
Trenutno radim sa par industrijskih sektora i istraživačko-tehnoloških centara da saznam kako ove organizacije mogu napredovati od nastojanja da uhvate korak do predviđanja šta će se sljedeće desiti. Zvuči suviše jednostavno, ali samo angažovanje više ljudi u organizaciji na istraživanju onoga šta slijedi je dalo odlične rezultate u kratkom vremenu. Možda sam previše optimističan, ali već mogu osjetiti kako se kultura inovacija mijenja u ovim organizacijama i kako se sve više ljudi uključuje u istraživanje potencijalnih mogućnosti.
Citat koji se pripisuje Vilijamu Gibsonu (William Gibson) kaže: „Budućnost je već ovdje – samo nije ravnomjerno raspoređena.“ Prvi korak je u uključivanju više ljudi u istraživanje onoga što je već ovdje, a nije prepoznato od strane firme ili industrije.
Šon Kaningem (Shawn Cunnigham), Mesopartner
sc[at]mesopartner.com
Blogpost preuzet i preveden na srpski sa https://shawncunningham.wordpress.com/.