Sve više uviđam koliko je ono što mislimo i radimo, kako uočavamo probleme i predlažemo rješenja, uslovljeno i ograničeno uglom gledanja, koji se vremenom formira iz našeg dominantnog iskustva, a da toga nismo ni svjesni. Istovremeno, sve češće uočavam da većina drugih to naprosto ne vidi, ili ne uvažava, posebno oni koji kreiraju politike ili osmišljavaju projekte podrške ekonomskom razvoju ovdje i sada. Konačno, sve više mi se čini da, bez promjene ugla gledanja, nije moguće neki problem ili kompleks problema ni dobro sagledati, a kamoli doći do djelotvornih rješenja.
Zapisujem ove uvide, vođen pretpostavkom da skretanje pažnje na nešto što se obično ne dovodi u pitanje možda može da dovede do pokretanja stvari s mjesta.
A upravo kretanje u mjestu mi izgleda kao najpodesnija metafora za veliki niz projekata i pokušaja da se unaprijedi kapacitet i stanje naše privrede i dođe do većeg broja održivih radnih mjesta u realnom sektoru, kako privredu, naročito njen industrijski dio, često zovemo. Vjerovatno svjesni skrivene aluzije da radna mjesta u drugim sektorima (javnom, nevladinom) lako mogu da postanu iluzija, ako nisu naslonjena na snažnu privredu.
Glavni uzrok problema, ili kretanja u mjestu, vidim u stalnom nametanju ugla gledanja koji je karakteričan za javni sektor, i u neprimjerenosti takvog ugla gledanja prirodi same stvari na kojoj se radi. Ne tvrdim da je ugao gledanja javnog sektora pogrešan (on je naprosto takav kakav jeste, formiran onim čime se i kako se bave institucije), ali tvrdim da je pogrešno njegovo širenje i dominacija u stvarima koje se tiču privrednog razvoja. Tu bi, valjda, trebao biti važniji ugao gledanja privatnog sektora, privrednika, jer se oni nalaze u matici borbe koja vodi privrednom zaostajanju ili napredovanju. S tim da javni sektor pritom može znatno da doprinese toku i ishodu te utakmice, ako makar djelimično promijeni svog ugao gledanja i uvaži perspektivu privatnog sektora.
Ma koliko ovakav zahtjev izgledao logično, njegovo ispunjavanje je veoma otežano. Izvor teškoća je u potpuno različitom bioritmu ova dva sektora, što onda vodi različitim iskustvima i velikoj razlici u percepciji vremena i stvarnosti. Za privatnika (čitaj: privrednika) vremenski horizont očekivanja u pogledu realizacije inicijativa o kojima se danas dogovara je obično sutrašnji dan, sljedeća sedmica ili, najdalje, sljedeći mjesec. Sve preko toga, gledano iz njegova ugla, gubi aktuelnost. Za javnog službenika/djelatnika se ono o čemu se danas dogovara vjerovatno može stvarno rješavati tek u neko doba sljedeće godine, zato što to treba prvo da se pripremi i prihvati od strane odgovarajućih organa, uđe u programe rada, okvirni budžet, godišnji budžet i ko zna kakve još operativne planove. Sve ispod toga je, gledano iz njegovog ugla, manje ili više neizvodivo. Donošenje odluka je, takođe, bitno drugačije. U poslovnom sektoru, svaka spora odluka je loša, jer konkurencija uvijek može brže, dok brza odluka ima šanse da bude dobra. U javnom sektoru, svaka brza odluka je loša, jer mislite da ste u monopolskoj situaciji, a poštovanje procedura nije pitanje forme, već suštine. Na prvi pogled, ova dva ugla gledanja, odlučivanja i djelovanja izgledaju tako da se ne mogu pomiriti, već da jedan mora da preovlada, obično onaj koji formalno i/ili stvarno ima veću moć. U našim uslovima to se uvijek svodi na javni sektor, na vladu i njene institucije, jer njih međunarodne organizacije i donatori (putem kojih se najčešće lansiraju inicijative koje treba da doprinesu privrednom razvoju) naprosto ne mogu da izbjegnu u pripremnim i prvim fazama odvijanja svojih programa i projekata.
Međutim, gledani iz tog ugla, i problemi i rješenja izgledaju znatno više formalno, papirnato nego onako kakvi stvarno jesu. Nerijetko se problem svodi na nepostojanje neke procedure ili na predugo trajanje i visoke troškove neke postojeće procedure, ili primjene nekog propisa. Dakle, na pitanje regulisanja putem odgovarajućeg dokumenta. Onda se rješenje svodi na izradu nekog novog dokumenta kojim se nešto nanovo propisuje, ili drugačije reguliše. Kao u slučaju Marfijevih zakona, stvarne posljedice takvih rješenja obično uvećavaju i otežavaju prethodni problem, jer dobijamo više propisa i procedura, a onda i više birokratije i problema koji s njom idu. Najčešće ostaju netaknuti realni problemi realnog sektora, koji u svojim stvarnim karakteristikama, obimu i dinamici nisu ni došli do riječi, jer se, iz ugla gledanja javnog sektora, ne mogu ni vidjeti.
Dakle, ako hoćemo da se stvarno pozabavimo problemima realnog sektora, neophodno je da stvari počnemo da uočavamo onako kako ih vidi privatni sektor. A to za većinu ključnih aktera dosadašnjih i aktuelnih projekata i inicijativa znači i spremnost da mijenjaju svoj ugao gledanja. Uz to, i spremnost da stvari postavljaju i rade tako kako je lakše za privatni sektor, a ne onako kako je najlakše za birokrate, bilo da se radi o birokratama u institucijama ili onima u projektnim timovima.
O tome više u sljedećim blogovima.
Zdravko Miovčić