Dokle seže odgovornost direktora javnih preduzeća?

Ovih dana je jedna od glavnih tema u novinama plata direktora Javnog preduzeća „Toplana“ Banja Luka. Nakon inicijalno objavljenih medijskih informacija o ogromnoj plati od direktora preduzeća od 8.000 KM mjesečno, stigao je demanti o tome da se radi o plati koja se u tom iznosu isplaćuje dva puta godišnje zbog obračuna šestomjesečnog dodatka na rad direktora.

Ponukan medijskim informacijama, odlučih da odem na sajt banjalučke Toplane da vidim ima li neka dodatna informacija u vezi planova ili izvještaja o radu samog preduzeća. Međutim, sajt je pokazao ono što sam i pretpostavljao, a to je nedostatak ažurnih i kompletnih informacija o funkcionisanju preduzeća čiji godišnji prihodi iznose preko 20 miliona maraka a čiji su akumulirani gubici na kraju 2016. godine iznosili preko 70 miliona maraka. Interesantno je reći da je na web sajtu Toplane najažurniji (i jedini) finansijski izvještaj, onaj za prvih šest mjeseci 2014. godine, dok za ostale godine (prije i kasnije) nema nikakvih podataka. Potpuno netransparentno i neodgovorno ponašanje menadžmenta preduzeća što je posljedično rezultovalo i senzacionalnom informacijom o direktorskoj plati. Međutim, treba istaći da slučaj netransparentosti, a time i posljedične (ne)odgovornosti banjalučke Toplane, nije usamljen i da se manje-više radi o modus operandi skoro svih javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini.

Pitanja funkcionisanja javnih preduzeća, posebno sa aspekta dostupnosti/transparentnosti informacija u vezi sa poslovanjem, finansiranjem, upravljanjem i drugim relevantnim podacima u velikoj mjeri su ujednačeno regulisana propisima RS, FBiH i Brčko distrikta. Ujednačenost pravnog okvira FBiH i RS temelji se na činjenici da su propisi koji regulišu transparentnost finansijskih odnosa svih nivoa vlasti u RS/FBiH sa javnim preduzećima, rezultat usklađivanja propisa sa „Direktivom Komisije 2006/111/EZ“ o transparentnosti odnosa između članica i javnih preduzeća, kao i o finansijskoj transparentnosti unutar određenih preduzeća.

Međutim, transparentnost u objavljivanju rezultata poslovanja je ograničena, posebno kada je riječ o poslovnim indikatorima, planovima i rezultatima. Rezultati poslovanja se uglavnom analiziraju na sjednicama skupština i nadzornih odbora, bez značajnijeg učešća javnosti i građana. Izvještavanje o indikatorima poslovanja je skoro u potpunosti ograničeno na godišnje planove poslovanja i godišnje izvještaje, koji nisu lako javno dostupni, ukoliko uopšte i postoje u nekoj formi koja može da bude korisna za donošenje strateških odluka. Postojeća praksa ukazuje da su članovi nadzornih odbora prilično nezainteresovani za rezultate rada, te predstavljaju uglavnom osobe koje se imenuju sa ciljem dobijanja nadoknade za učešće u odborima, a ne sa ciljem upravljanja i unapređenja poslovanja javnih preduzeća. Njihov izbor je stvar dogovora stranaka na vlasti, uz relativno malo odgovornosti za rezultate poslovanja datih preduzeća. Naime, „na prste“ se mogu prebrojati osobe koje su do sada odgovarale za loše rezultata rada, dok javnost uglavnom uopšte ne raspolaže podacima o rezultatima njihovog rada.

Ako se vratimo na priču sa početka, vidjeli bismo da direktor banjalučke Toplane i nije kriv za visinu svojih primanja jer je odluka o njegovoj plati i finansijskom dodatku dodatku donesena od strane upravljačkih struktura samog preduzeća, odnosno od strane nadzornog odbora. Imajući u vidu oštru reakciju gradonačelnika na primanja direktora gradskog javnog preduzeća, interesantno je dalje pratiti da li će dio odgovornosti snositi i upravljačke strukture ili će se pojaviti stranački i koalicioni medijatori da stvar stave ad acta.

Aleksandar Draganić