Zbog ograničenih kapaciteta, kao i zbog toga što nije racionalno uspostavljati i graditi sve kapacitete potrebne za uvođenje inovacija u okviru pojedinačnih subjekata, komunikacija je izuzetno važna za inovacije u preduzećima.
Naime, preduzeća najčešće nemaju sve kapacitete potrebne za uvođenje inovacija, što je i opravdano, imajući u vidu da bi pojedini kapaciteti koji su potrebni kod uvođenja inovacija, u stvari bili neiskorišteni u preduzećima. Na primjer, kod razvoja novog proizvoda je potrebna oprema za testiranje proizvoda, ali ta potreba postoji samo tada, a oprema je obično skupa. Ulaganje u nabavku ove opreme ne bi bilo opravdano za preduzeća, jer bi oprema bila korištena vrlo rijetko. Ulaganja bi ipak mogla da budu opravdana u slučaju da se neiskorišteni kapaciteti koriste za pružanje usluga drugim preduzećima. S druge strane, pružalac usluga testiranja proizvoda, kao što su laboratorije i istraživački centri koji mogu da budu uspostavljeni u okviru obrazovnih institucija, može u kontinuitetu da pruža usluge većem broju preduzeća, pa bi nabavka ovakve opreme za te kapacitete bila opravdana.
Kapaciteti u preduzećima su ograničeni i u pogledu raspoloživog vremena. Menadžment preduzeća je najčešće do te mjere zauzet operativnim aktivnostima usmjerenim na izvršavanje ugovorenih obaveza prema kupcima da vrlo malo vremena ostaje za prikupljanje podataka o raspoloživoj novoj tehnologiji, novim načinima osposobljavanja radne snage, pružaocima usluga koje bi im mogle pomoći da razviju nove proizvode, kao i informacija o tražnji i posebno promjenama u tražnji. Subjekti koji imaju kapacitete da prikupe pojedine od navedenih informacija i prezentuju ih preduzećima u lako upotrebljivom obliku bi doprinijeli uvođenju inovacija.
Dakle, povećanje stepena informisanosti subjekata koji imaju određenu ulogu u uvođenju inovacija u preduzećima bi unaprijedilo stepen inovativnosti preduzeća. Na prvi pogled, stiče se utisak da bi intervencije koje bi dovele komunikaciju na potreban nivo zahtijevale značajna finansijska sredstva koja bi, iz nekog izvora, trebalo obezbijediti. Šta ako nije tako? Šta ako se niz ovih aktivnosti može izvesti raspoloživim resursima, samo određenim promjenama u fokusu i načinu rada pojedinih subjekata na način koji bi i njima bio od koristi? Da li bi preduzeću koje se bavi proizvodnjom i prodajom opreme bilo bolje da svoj proizvodni program predstavi većem broju preduzeća na jednom mjestu, nego da prodajno osoblje obilazi pojedina preduzeća? Da li bi saradnja sa preduzećima u organizovanju prakse bila lakša za srednje škole i fakultete kada bi ih preduzeća doživljavala i kao pružaoce podrške u obuci kadrova i u razvoju proizvoda i usluga? Da li bi interesovanje potencijalnih učenika i studenata za pojedine obrazovne programe bilo veće kada bi znali da obrazovna institucija pruža mogućnost da steknu znanja i iskustva koja preduzeća cijene, u uslovima kada se sve veći broj programa dovodi u pitanje zbog niskog interesovanja? Da li bi obrazovni programi mogli da budu bolji kada bi se kreirali uz intenzivniju saradnju obrazovnih institucija i preduzeća? Da li bi preduzećima bilo lakše da na jednom mjestu nađu informacije o različitim vidovima podrške i usluga koje su im potrebne u uvođenju inovacija, nego da ih traže putem interneta i direktnih kontakata sa velikim brojem subjekata?
Ne treba žuriti sa odgovorima, ali komunikacija koja se već duže vrijeme i u okviru različitih projekata odvija sa navedenim subjektima ukazuje na to da bi se stepen informisanosti mogao značajno unaprijediti bez velikih ulaganja finansijskih sredstava. Pretpostavka da će prodavci proizvoda i usluga za preduzeća biti zainteresovani da angažuju svoje kapacitete da bi preduzećima predstavili svoju ponudu ne djeluje netačno. Kao ni pretpostavka da bi obrazovne institucije sa istraživačkim i razvojnim kapacitetima bile zainteresovane da svoju ponudu predstave preduzećima. Kao ni pretpostavka da bi preduzeća koristila podršku i usluge koje su dostupne. Ali da bi ih koristila, moraju da znaju da su dostupne. Ova unapređenja ne zahtijevaju puno novca. Ali zahtijevaju da se organizuju prezentacije kapaciteta i ponude, unaprijedi komunikacija između preduzeća i obrazovnih institucija, kao i između samih preduzeća. Skoro je nemoguće da se ne bi ostvarili bar neki pozitivni efekti, a rizik djeluje prihvatljivo. Pa zašto da ne pokušamo? Na kraju, bar ćemo uraditi nešto novo.