Nove prakse dijaloga između odbornika i građana (1)

1. dio: U čemu je sada problem

Ova serija blogova baviće se dijalogom između građana i odbornika. Ovo je prvi i uvodni blog.
Nedavno sam prisustvovao okupljanju organizovanom od strane jedne građanske inicijative u Banjaluci, u prostorijama MZ Borik. U jednom trenutku, neko od građana je predložio da svi prisutni pišu odbornicima iz Borika i traže njihovu podršku. Većina ljudi je u tom trenutku klimala glavom u znak odobravanja, dok neko iz pozadine nije podigao ruku i upitao: “Ko su odbornici iz Borika?”
Niko nije znao odgovoriti na to pitanje. Tada se javio jedan stariji gospodin, koji je imenovao jednog čovjeka, da bi se potom javio neko iza mene da kaže da je taj bio odbornik u prošlom mandatu, i da nije iz Borika.
Ja ne živim u Boriku i na okupljanje sam došao iz radoznalosti. Međutim, ni ja nisam znao ko je odbornik iz mog naselja. Zapravo, znao sam nabrojati samo tri odbornika. Od njih trojice, samo jednom bih se jednom mogao obratiti, i mislim da je to iznad prosjeka u odnosu na druge Banjalučane.
Prva stvar koju želim naglasiti je da odbornici u gradskoj skupštini, njih 31, treba da predstavljaju građane, od kojih su i birani. Vjerujem da konstatacija da ne postoji stalni, ili bar povremeni, dijalog između odbornika i građana neće iznenaditi nikoga. Taj dijalog je vrlo bitan. Zato što su odbornici predstavnici građana u gradskim/opštinskim skupštinama. Da bi odbornici mogli predstavljati građane, oni moraju imati povremeni ili stalni dijalog s građanima. Ako nema dijaloga, kako onda odbornici mogu predstavljati građane? Onda odbornici ne predstavljaju građane, već političke stranke. U nastavku ću pisati o pojavljivanju novih praksi u Banjaluci koje uspostavljaju ovaj dijalog.
Druga stvar koju želim naglasiti je postojanje stereotipa da su građani pasivni i da ih ništa ne interesuje. Činjenica je da je odziv na javne rasprave loš. Bilo da se radi o budžetu, izmjeni regulacionih planova ili nečemu trećem. Bio sam prisutan na više javnih rasprava u Banskom dvoru, iz čiste radoznalosti, da bih vidio kako to izgleda. Odziv građana je svaki put bio minimalan.
Pokušaću da prenesem dio atmosfere sa jedne od ovih javnih rasprava, koja se ticala izmjene regulacionog plana u Srpskim toplicama/Gornjem šeheru, a organizovana je u Banskom dvoru. Za javnu raspravu sam saznao na sajtu grada, s obzirom da sam duži period čekao da se zakaže neka javna rasprava, bilo kakva. Došao sam u zakazano vrijeme (četvrtak u 13 sati) i odmah mi je privuklo pažnju to što na oglasnoj ploči ispred ulaza u Banski dvor nije bilo nikakvog obavještenja o događaju koji će upravo početi. Ušao sam u salu u kojoj je bilo nekoliko ljudi koji su postavljali projektor i sjeo u predzadnji red. Nakon mene je ušao gospodin od 50-ak godina i veselo dobacio dvijema gospođama: “Uvijek isti sastav”, nakon čega počinju lični razgovor. Poslije par minuta, žena koja je sjedila za računarom i koja je prezentovala izmjenu upita glasno:
-“Hoću li ja?”
-“Moramo sačekati još malo načelnicu”, odgovoriše joj u glas.
-“Načelnica javlja telefonom da mi počnemo pošto je na nekom sastanku”, doda neko.
Prezentacija je trajala 20 minuta. Slušali smo je 6 ljudi i ja. Sem mene, svi su se znali. Poslije prezentacionog dijela, gospođa iz prvog reda je ustala, okrenula se prema meni i pitala me:
-“Imate li vi šta da pitate, pošto ste jedini sa strane?”
Nisam imao ništa da pitam pošto me sami sadržaj javne rasprave i regulacionog plana nije ni interesovao, iako je bio lijepo prezentovan.
Dakle, u praksi se pokazuje da nije dovoljno zakazati javnu raspravu, ili napisati imena odbornika i njihove e-adrese na veb sajt grada/opštine, da bi došlo do dijaloga. Ako gradska/opštinska uprava želi da dobije povratnu informaciju od građana, ili još bolje – da ostvari dijalog, mora se prilagoditi građanima. Uprava mora promijeniti svoju perspektivu i početi gledati stvari očima građana. Šta to znači u praksi? Ako se sjetimo one javne rasprave na kojoj sam ja bio “jedini sa strane”, ona nije smjela biti zakazana u 13 časova radnim danom. Postaviti obavještenje na veb sajt grada nije dovoljno. Nije dovoljno ni samo šturo napisati na obavještenju da se radi o izmjeni tog i tog regulacionog plana. Postoji još stvari koje nisu dovoljne, ali na kraju – nije fer reći da je uzrok loše posjećenosti zapravo nezainteresovanost i pasivnost građana. Ili, nije fer reći da niko nije znao nabrojati odbornike iz Borika, čak nijednog, zato što građane ne interesuje njihova lokalna zajednica i rad odbornika i gradske skupštine.
U ovom periodu sam bio uključen u dva dešavanja koja su se ticala dijaloga između odbornika i građana, a za još jedno sam znao, iako nisam bio uključen. Tada ih nisam tako doživljavao. Radi se o nedavno napravljenoj neslužbenoj stranici Skupštine Grada Banjaluka, tematskim budžetima za građane (vezane za rad Centra za selo i Centra za socijalni rad) i konsultativnim sastancima odbornika sa građanima. Vremenom sam vidio da imaju dodirnih tačaka i da su te tačke uspostavljanje stvarnog dijaloga između odbornika i građana, na način koji je prihvatljiv građanima.
U nastavku ove serije ću detaljnije pisati o ovim stvarima, zato što mislim da je to pravi način za uspostavljanje dijaloga između odbornika i građana, i zato što mislim da je uspostavljanje tog dijaloga važno za bolji rad odbornika i bolji razvoj lokalne zajednice.
Pavle Miovčić