Šta da se radi sa politikama i strategijama u BiH: drugi dio

Šta da se radi u jednoj zemlji sa složenom administrativnom strukturom, kakva je Bosna i Hercegovina, u situacijama kada se nadležnosti za donošenje određenih politika nalaze na nivou entiteta, a u procesu pristupanja Evropskoj uniji postavljaju se zahtjevi za jedinstvenom pristupom u cijeloj zemlji? Šta ako, da stvar bude teža, nedostaje politička spremnost da se uspostavi djelotvorna zajednička koordinacija, ili se uspostavi mehanizam koordinacije koji ne funkcioniše?

Ako nema uporišta u nadležnostima (nema nadređenosti), a koordinacija ne funkcioniše (nema spremnosti), šta je onda put za dostizanje dovoljno jedinstvenog pristupa u pogledu domaćih politika u procesu pristupanja Evropskoj uniji?

Ovo su ključna pitanja koja su postavljena u prvom dijelu istoimenog bloga.

Na osnovu višegodišnjeg iskustva u radu sa različitim nivoima vlasti u BiH skloni smo da ponudimo harmonizaciju politika kao najmanje loše rješenje za dostizanje takvog pristupa.

U oblasti javnih politika, harmonizacija se shvata kao način da se vladine politike i drugi propisi, čije su razlike uslovljene različitim nadležnostima, učine sličnima, ako ne i jednakima… Usklađivanje politika je put rješavanja za probleme koji proizlaze iz razlika u politici, odnosno regulativi, između različitih političkih jedinica. Takođe, to je put kojim se razvija međuvladina saradnja. Ova politika se primjenjuje u regionalnim organizacijama kao što je Evropska unija, te u zemljama sa federalnim režimom[1].

Na prvi pogled se čini da harmonizacijom politika ni jedna strana ne gubi (jer joj niko ne oduzima nadležnosti i ne nameće nešto čemu bi se usprotivila) a da svi mogu da dobiju neku vrstu dodane vrijednosti, jer dolazi do uključivanja, postepenog zbližavanja i sjedinjavanja različitih polazišta i perspektiva. Uključivanjem drugačijeg polazišta i drugačije perspektive jača se svoje polazište i širi svoja perspektiva. Promjene do kojih dolazi šire obuhvat i primjenjivost politika i instrumenata koje razvijamo.

Ne mislimo pritom na jednostavniju verziju harmonizacije, u kojoj se jedna strana usklađuje sa drugom, jer je ovdje, nažalost, to stvar političke sujete i prestiža – ko treba s kim da se usklađuje. Mislimo na složeniji vid, na indirektnu harmonizaciju, gdje se obje strane usklađuju sa trećom, koja predstavlja neku vrstu praktične paradigme kojoj i jedna i druga teže u budućnosti.

Da na trenutak zanemarimo harmonizaciju kao ključnu riječ koju preporučujemo za dostizanje dovoljno jedinstvenog pristupa u određenim oblastima politika u cijeloj zemlji (country-wide) i da se pozabavimo drugom riječju u sintagmi: indirektna harmonizacija. Dakle, ne najkraćim, direktnim putem, već posredno, zaobilazno, „iskosa“.

Direktnim putem se rješavaju jednostavni problemi, kada tačno znamo da će naša akcija proizvesti samo željene posljedice. Ako u to nismo unaprijed sigurni, odnosno ako postoji vjerovatnoća da može doći do neželjenih posljedica (a kod rješavanja složenih problema jedino je izvjesno da će biti neželjenih posljedica) onda se direktan pristup ne preporučuje. Štaviše, opasan je i krajnje rizičan. Najčešće nakon primjene takvog „lijeka“ problem postaje još teži, zamršeniji, a ponašanje bar jedne od uključenih strana sve nekooperativnije i nepredvidivije. Pogrešna dijagnoza vodi pogrešnoj terapiji. U kratkom roku može da se, samo privremeno, desi poboljšanje, kao sa mnogobrojnim vrstama dijete. U dugom roku stanje problema se pogoršava.

Jedan od vodećih britanskih ekonomista, Sir John Kay, u svojoj čuvenoj knjizi „Obliquity“ daje raskošan repertoar razloga (zašto) i načina (kako) za primjenu drugačijeg, indirektnog, posrednog, zaobilaznog pristupa, koji je znatno pogodniji i djelotvorniji u situacijama koje su složene, teške, zamršene, protivrječne. Glavni razlog dolazi iz iskustva i praktične vrijednosti ovog pristupa: u mnogim sferama života, od biznisa do politike, od sporta do nauke, pa čak i roditeljstva, naši ciljevi se najbolje postižu kada im pristupimo indirektno.

Indirektna harmonizacija u BiH znači da do međusobnog usklađivanja politika između različitih političkih jedinica, odnosno nivoa vlasti, dolazi posredno, tako što se vrši usklađivanje sa širim, evropskim okvirom, što dovodi i do međusobne usklađenosti. Ako koristimo analogiju sa primjerom spajanja devet tačaka sa četiri prave linije, to znači da izlazimo iz okvira BiH i koristimo okvir EU, tako da nam ta nova, šira perspektiva, pruža nove mogućnosti, do kojih nismo mogli doći u prvobitnoj, unutrašnjoj perspektivi. Vizuelno, to izgleda ovako:

Ilustrovaćemo ovaj pristup primjerom strategija i zakona koji se odnose na mala i srednja preduzeća (MSP) u BiH. Pritom prva slika (BiH okvir kao ograničenje) simbolizuje pat situaciju koja je trajala otprilike od 2010. do 2018-2019-2020. godine, kada počinje korištenje Small Business Act (SBA) kao evropskog okvira za podršku razvoju MSP, putem kojeg se dolazi do rješenja u okviru projekta „SBA u BiH“, koji realizujemo uz podršku Švedske. Logo projekta na očigledan način upućuje na ovakav, kreativan pristup rješavanju problema, koji predstavlja srž načina razmišljanja i djelovanja kojim se Eda služi.

U narednim prilozima biće više riječi o indirektnoj harmonizaciji, harmonizaciji „odozgo-prema dole“ (top-down) i „odozdo-prema gore“ (bottom-up), na osnovu najsvježijih iskustava i primjera iz BiH.

 

[1] https://www.ippapublicpolicy.org/teaching-ressource/policy-harmonization/8