Ljulja li nam se budućnost?

Ljulja li nam se budućnost?

Radni dan. Čitam izvještaj o nedavno održanom zajedničkom sastanku SO metaloprerađivačke i drvoprerađivačke industrije na temu usklađivanja ponude i tražnje za radnom snagom, a sa računara se začuše stihovi Joe Cockera: „N'oubliez jamais, I heard my father say, Every generation ha’ its way…“. U tom trenutku, pogled mi pada kroz prozor, na obližnje igralište i djecu na ljuljaškama. Osjetih potrebu da napišem par redova, bez posebnih pretenzija, da mi bude lakše…

Na pomenutom sastanku, direktori firmi iz vodećih industrijskih sektora iznose probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju: nemaju dovoljno ljudi, onim ljudima koji im dolaze da rade nedostaju praktična znanja i vještine, a najbolji stručnjaci i majstori (u slučaju metaloprerađivačke industrije inženjeri i zavarivači) odlaze na Zapad. Sa drvoprerađivačkom industrijom, barem na području Krajine, stanje je još gore. Na ovom području koje je bogato šumom i gdje posluje preko 400 preduzeća koja se bave drvopreradom, inženjeri drvoprerade se uopšte ne školuju već dugi niz godina. Sve u svemu, problem kvantiteta, kvaliteta i upravljanja ljudima (a posebno motivacije i zadržavanja ljudi).

Konkurentnost većine firmi iz pomenutih sektora se u velikoj mjeri zasniva upravo na ljudima, odnosno na „jeftinoj pameti“ kako to kaže jedan od direktora, a ta konkurentnost nam se „topi“ iz dana u dan. Ljudi je sve manje (što zbog negativne stope nataliteta, što zbog pomenutih migracija), oni koji su (još uvijek) tu preferiraju „lakša“ zanimanja od rada u industriji, dok je praktične nastave i znanja upotrebljivih u proizvodnji malo. Pri tome, stiče se utisak da su institucije i organizacije koje bi trebalo da se bave ovim problemima okrenute prvenstveno ka samima sebi, da malo komuniciraju i sarađuju sa preduzećima, i da ih problemi privrede, od koje svi živimo, ne interesuju previše. U takvoj situaciji, „pritisnute“ konkurencijom, ali i nastojeći da iskoriste prilike na tržištu, firme u velikoj mjeri preuzimaju ulogu institucija i ulažu svoje ljude, vrijeme i materijalne resurse da obuče ljude do nivoa koje mogu adekvatno iskoristiti, uz priličan rizik da im takvi ljudi onda odu.

Više je nego jasno da su promjene neophodne, jer ćemo sa protokom vremena biti samo u goroj poziciji. Najveću odgovornost za promjene imaju donosioci odluka. Svojim odlukama danas, oni utiču na budućnost djece sutra. S obzirom da problem usklađivanja ponude i tražnje za radnom snagom ima više dimenzija i da je po svojoj prirodi kompleksan, potrebno je prilagoditi pristup ovom problemu kako bi se uvidjelo koja rješenja (mogu da) uspješno funkcionišu u praksi, kako bi se ona podržala, proširila i potom kodifikovala. Ovaj pristup je potpuno drugačiji od onog „klasičnog“ – da se u relevantnim dokumentima definišu ciljevi, mjere, aktivnosti (ponekad i bez prethodnog istraživanja i dovoljnog razumijevanja stvarnih uzroka problema), a da se potom malo toga primijeni i promijeni. Eda koristi specifičnu metodologiju Cynefin Framework za rješavanje kompleksnih problema koja može biti od koristi u ovakvim situacijama.

Vjerujem da ćemo u narednom periodu imati priliku da sarađujemo sa donosiocima odluka, obrazovnim institucijama, preduzećima i svima onima koji imaju odgovornost, spremnost i želju da daju svoj doprinos boljem usklađivanju ponude i tražnje za odgovarajućim kadrovima. Sve to, radi o(p)stanka djece u BiH. One, na ljuljaški sa početka priče…

Miloš Šipragić